Pored magistrale
Muha. Uvijek neka muha. Već pola sata vozim magistralom uz
more, a dosadna muha nikako da odleprda. Onda još i zastoj. Kakvo još
iznenađenje me čeka, pitam se?
Nakon 15 minuta stajanja u nepokretnoj koloni, izađem van.
Šos mi se uvukao u dupe, ali ne mislim ga popravljati. Neka se Česi malo crvene,
ionako će ih opeći sunce. Probijam se prema početku kolone, polako. Opuštam
bokove, dopuštam im da se njišu. Neka se malo poigraju pogledima Talijana,
Slavonaca, Purgera, Nijemaca... dok njihove žene pokušavaju rashladiti djecu vodom,
vlažnim maramicama i albumima Životinjskog carstva.
Na čelu kolone neka halabuka. Ne zanima me. On je visok,
crne kose i čeljusti u obliku sedla. Srbin, osjećam to.
'Zdravo', kažem dok se izvijam i stavljam kosu u rep; servirala
se gazela pred lava.
'Zdravo', odgovori on; ne skače prerano, čeka da mu se
približim
'Oće više taj zastoj, Srbine? Trebala sam jašiti do mora...'
'Još uvek stigneš', gazela je oborena i na izdisaju.
Zgrabila sam ga za nadlakticu i pratila u šumarak. Naslonio
me na drvo i saopćio po cijelom tijelu. Pretvorio se u četnika, kao da je puni mjesec, osjetila sam apetit u svakom njegovom dahu. Prisvojio me cijelu, ali na izvor moje požude nije kročio. Osjećala sam Jadran u
sebi, željela sam da zapliva u meni, ali on ni da bi prst umočio.
Imao me na dlanu i dražio ko najgori Mihailović. 'Dejstvuj
Srbine, dejstvuj u mene!' Zarila sam mu nokte u leđa i titrala u ekstazi.
Polako se spustio, a ja sam mu bez oklijevanja zajašila lice
i galopirala do Svete Mati Slobode i nazad. Nisam mu slomila vrat pukom srećom,
a nakon što sam mu se obezbedila po licu, skinuo me sa sebe, nježno poljubio,
još s okusom koje krajine na usnama, i razmontirao hlače. 'Karađorđevo...' zaustila
sam u iščekivanju, a zatim sam zaustila njegovu batinu.
U jednom ga je trenutku izvadio kao da otvara šampanjac.
Mislio je da trebam zraka, a ja sam trebala samo njega. Pogledala sam ga
čeznutljivo i oštro pa se konačno strovalio na mene. U mene.
Osjećala sam njegov vaspitan ud cijelim tijelom, propinjala
sam se i obarala. Talas za talasom, bili smo jedna osoba, jedan narod. Zajedno
smo skončali u emulziji naših sokova, nesvjesni sumraka koji se došuljao do nas.
'Lutko, ja sam rešen', rekao je iscrpljenim polušapatom i
obgrlio me, onakvu rastopljenu i prevaziđenu.
Ostali smo ležati.
Disali smo jedan zrak i pokrivali se jednim nebom. Pulsiranje naših žila radilo je nabore u tišini. Zaspali smo. Možda na tren.
Prenula nas je buka; sirene i automobilske trube.
Vratili smo se do magistrale i vidjeli vatru, metež i
paniku. Na cesti su ležali balvani i stijene. Čvrsto sam ga primila za ruku.
'Šta se događa?', pitala sam.
'Beži, lutko. Beži sama ili beži samnom, ali ovde više nema
mesta za nas'.
U daljini je buknuo plamen. Neki drugi, tuđi plamen.
Stisnula sam se uz Srbina. Naš plamen sam razumjela.
U daljini je buknuo plamen. Neki drugi, tuđi plamen.
Stisnula sam se uz Srbina. Naš plamen sam razumjela.
Barbara Pletora, 17. kolovoz 1990.
Za ažuran Seks i to, lajkajte Facebook stranicu.
Nema komentara:
Objavi komentar